Počeci Belja sežu u davnu 1697. godinu kada je princ Eugen Savojski za svoje brojne vojne uspjehe, osobito za pobjedu nad Turcima kod Sente, od austrijskog cara Leopolda I kao nagradu dobio lijep, ali devastiran posjed u južnoj Baranji.
Eugen Savojski je dobiveni posjed, smješten u sutoku rijeka Dunava i Drave, na jugu baranjske regije, organizirao na zapadnoeuropski način. Posjed je imao upravitelja, a sjedište i uprava su smješteni u mjesto Bilje prema čijem je mađarskom nazivu (Bellye) posjed
dobio ime Belje. U Bilju je Savojski dao sagraditi ladanjski dvorac koji je najpoznatiji i kulturno-povijesno najznačajniji dvorac u baranjskoj ravnici, smješten na rubu velikog močvarnog i poplavnog područja, poznatoga pod imenom Kopački rit…Nagađa se da bi autor tog dvorca mogao biti austrijski arhitekt Johan Lucas von Hildebrandt, koji je za princa Eugena Savojskog gradio glasovitu palaču Belvedere u Beču. U to vrijeme posjedu Belje pripadaju mnoga sela ( Branjin Vrh, Luč, Kamenac, Podolje, Bilje, Kopačevo, Vardarac, Lug, Kneževi Vinogradi, Suza, Kotlina, Zmajevac, Draž, Gajić, Topolje, Duboševica, Majš, Branjina, Popovac i Vilany) koja se obnavljaju i naseljavaju novim stanovnicima sa zapada.
Nakon smrti prvog posjednika princa Eugena, viteza općepriznatog u Europi (Beč, 21. travnja 1736.), posjed je pripao kraljici Elizabeti od koje ga je naslijedila kraljica Marija Terezija, a njime je upravljala Bečka komora sve do 1775. godine. U tom razdoblju gotovo cjelokupni opseg urbarijalnog obradivog zemljišta na posjedu Belje kvalitativno je svrstan u prvu kategoriju zemljišta.
Marija Terezija poklanja beljski posjed svojoj kćeri Mariji Kristini i njenom mužu Albertu, vladaru namjesniku Mađarske s tim da će imanje prijeći u ruke nekom drugom članu porodice ako ne budu imali muškog potomka.
Budući da Marija Kristina i njen muž nisu imali nasljednika. beljski je posjed prema nalogu darovnice pripao nadvojvodi Karlu Ljudevitu koji ga je proglasio neotuđivim imanjem – majoratom. Karlo Ljudevit sjedište posjeda koji tada zauzima ukupno 765,68 km2 seli iz Bilja u Kneževo, gdje sjedište ostaje sljedećih 110 godina.
U vrsnom opisu i prikazu koji je 1824. godine napisao viši činovnik beljskog posjeda navodi se da beljski posjed ima dobru klimu, ima dobar zemljišni položaj (uz plovnu rijeku Dunav), dobru zemlju za gotovo sve vrste kultura i žitarica, za uzgoj voća, stočarstvo, ribarstvo, šumarstvo,
lov i drugo. Ljudi su svojim radom i ulaganjima oplemenili i razvili spomenuta prirodna bogatstva beljskog posjeda do zamjerne visine.U vrijeme kada u Europi dolazi do ukidanja feudalnog uređenja i velikih promjena u društvenim i gospodarskim odnosima beljski posjed preuzima nadvojvoda Albrecht, nasljednik Karla Ljudevita. O veličini i naprednosti posjeda svjedoči podatak o beljskim vinogradima.
Veličina beljskih vinograda rezultat je povoljnog smještaja na padinama popovačkog (Banovog) brda koji jedini pogoduju uzgajanju vinove loze. Njihovi atari obuhvaćali su najznatnija vinorodna područja i u pogledu količine i u pogledu kakvoće. Ukupna količina vina proizvedena u općinama beljskog posjeda 1850. godine iznosila je 39.513,57 hl, a u Villanyu je od 1843. radio parni stroj za destilaciju vinske žeste.
Napredan Beljski posjed drži u pogonu dva parna stroja, jedan u Villanyu i jedan u Čemincu, Od 1857. u pogon je pušten novi parni stroj u pustari Kneževo, a 1858. godine u pogon je stavljena engleska parna vršilica od 8 konjskih snaga. U stočarskoj proizvodnji na posjedu Belje dominiraju ovce, dok je broj svinja, konja i goveda podjednak. Prema podatku iz 1852. na Belju su postojale 753 staje, a ukupni broj životinja u beljskim općinama iznosio je 58.303 komada.
U sklopu Belja osnivaju se poljoprivredno-prerađivački kapaciteti za preradu poljoprivrednih proizvoda - Tvornica šećera u Branjinom Vrhu i Tvornica mliječnih proizvoda u Belom Manastiru. Tvornica mliječnih proizvoda bila je u to vrijeme jedna od najmodernijih tvornica za preradu mlijeka s dnevnim kapacitetom od preko 22.000 litara mlijeka. U sklopu Tvornice mliječnih proizvoda sagrađena je klaonica s tvornicom salame iz tog razloga što je za obje proizvodnje potrebno hlađenje koje je zajednički sagrađeno i korišteno u proizvodnjama mlijeka i mesa. Iste godine sagrađen je i novi mlin u Belom Manastiru kapaciteta 24 tone na dan.
Donesen je zakon kojim se Belje proglašava državnim vlasništvom. Njime je utvrđeno da su veliko državno dobro Belje u Baranji i Šećerana u Branjinom Vrhu, kao nerazdvojni dio toga dobra, postali državna svojina koje obrađuje i eksploatira država u svojoj režiji.
Tih godina dovršena je i uskotračna željeznica koja je povezivala sve poljoprivredne uprave i naselja na posjedu Belje.
Nakon II. svjetskog rata, Belje je bilo opustošeno i razoreno tako da su nakon oslobođenja Baranje uloženi veliki napori za obnovu proizvodnje. Belje mijenja različite organizacijske oblike, a od 1953. godine organizira se kao prvo društveno gospodarstvo kombinatskog tipa na ovim prostorima – Poljoprivredno- industrijski kombinat Belje.
U tom razdoblju izgrađuje se Mesokombinat s ciljem da se stočarska proizvodnja što više finalizira i što je moguće više izvozi. Rekonstruirana je mljekara u Belom Manastiru, a strojarska radionica prerasta u Tvornicu poljoprivrednih strojeva.
Na Belju je sagrađen sustav za navodnjavanje, došlo je do prilagodbe strukture sjetve sukladno potrebama kombinata, a glavne ratarske kulture su pšenica, kukuruz i šećerna repa. U to vrijeme sagrađen je pogon za sušenje i doradu sjemenskog kukuruza s tim da je najveći dio proizvodnje bio namijenjen izvozu. U stočarskom dijelu proizvodnje značajna je gradnja moderne farme mliječnih krava u Popovcu (1984.) kapaciteta 938 grla sa slobodnim načinom držanja. Prehrambena industrija Belja započela je proizvodnju svježih krem sireva pod imenom ABC.
Dolazi do velikih demokratskih promjena, srpske agresije te okupacije Baranje i Belja. U razdoblju od 1991. do 1998. godine nije se ulagalo u gospodarstvo, zapuštena su polja, obustavljena je proizvodnja u mnogim industrijskim pogonima, uništen je stočni fond, devastirane su kuće i objekti Belja.
Ulaskom u koncern Agrokor 21. ožujka 2005. Belje gradi svoju budućnost unutar najvećeg proizvođača hrane u ovom dijelu Europe, a s uvođenjem najsuvremenijih svjetskih tehnologija istovremeno prati trend proizvodnje zdrave hrane, ekološke standarde i potpuno je orijentirano tržištu.
